Iz_mudrosti_u

20.10.2017.

Vježbanje

Kad se kurac sve manje diže, smrt je sve bliže, bliže, bliže. Kad ludosti nema, a čemer se roji, smrt nam već broji, broji, broji. Kad okrećem glavu, i pravim se hladan, smrti sam gladan, gladan, gladan. Kad kurcu pjevam, i briga me nije, smrt me već grije, grije, grije.

Objavio/la Bjekstvo u 11:30, 0 komentar(a), print, #

06.01.2013.

Kad nešto smrdi

Kad shvatiš koga si volio, ponekad poželiš da ispovraćaš utrobu. Ljubav ne vidi loše ljude, ili im sve prašta. A oni ne bivaju bolji ili postiđeni tvojom ljubavlju, već te sa žarom sve više povrjeđuju i na kraju izdaju. Sebični ljudi mi nalikuju na usrane guzice. Eto im ga tamo.

Naravoučenije: ne prezirite i ne odbacujte dobrotu, sa nadom da ćete joj se uvijek moći vratiti, da će vam uvijek sve biti oprošteno. Neće.

Objavio/la Bjekstvo u 12:29, 0 komentar(a), print, #

22.05.2011.

Bez dlake na jeziku

Volim da ližem pičku.

Kažem to ovako „sirovo” jer „vagina” je previše plastična, sterilna riječ, a nijesmo na času anatomije ili ginekološkom pregledu.

Dakle, volim da ližem pičku.

I ponekad se, svih ovih godina, zapitam šta je to što muškarca vuče ka ženinom međunožju i tjera ga da palaca jezikom tamo i ovamo, unutra i vani, lijevo i desno...upijajući one blago slatkaste sokove, mirise...one opijajuće kapi, sa još više fascinirajućim usnicama, koje se, poput pravog umjetničkog djela, izvijaju od kraja stomaka...u središtu nogu...u tom čuvenom ženskom međunožju...

Otkuda taj uzbuđujući zov?! Da li je to neka iskonska potreba da se vraćamo na svoje izvorište, na sami izlaz iz puta kroz koji smo prvi put prošli, iskazujući neku vrstu zahvalnosti, poštovanja ili čuđenja... Da li je to potreba da budemo blizu te toliko skrivane, čuvane, na dohvat ruke, omamljujuće 'ženske stvari'...koja nas toliko uzbuđuje i čini od nas mekušce, razgoropađene sladostrasnike, muškarce bez odbrane..kada se nađemo oči u oči, usta na 'usta'... Da li je to neki podsvjesni trag ili mišljenje u nama, da je upravo to suština žene i da se samo kroz tu suštinu žena zaista može svući do najsitnijih detalja njene duše... Da li u tom zamamnom meškoljenju njenog tijela, uzdasima, grčevitim čupanjem vaše kose, kada ste zagnjureni u njenom međunožju...prepoznajemo najsjajniju nagradu u svom pokušaju da zadovoljimo njeno biće... Da li se to junačimo i želimo isključivu dominaciju i da li nam je jedno od najvećih uživanja, kada učinimo da žena uživa, da drhti...kada se otvori pred vama...i kada je vidite da je tako otvorena bliska toj vašoj žeđi...

Da li umijemo?! Da li možemo?!

A onda...kada smo već uposlili svoj jezik...i kada do iznemoglosti pijemo sa tog izvora...osluškujući promjene njenog disanja, kretnje tijelom...kada nam se usne, nos, brada...sijaju od njenih sokova...od te suptilne igre sa klitorisom..nastupa taj nagovještaj potrebe za penetracijom... Nešto kvrcne u nama...i poželimo da svoj ud, u narodu poznatiji kao 'kurac', ugradimo u taj svijet oralnog i tjelesnog spajanja... I tek tada nam se čini da smo suštinski ušli u ženu...tek kada nosimo njene okuse na jeziku...i kada svaki sljedeći registrujemo glavićem i osjećajem da smo dio nekoga...

Naravno, često biva da takav redosljed stvari bude u potpunosti izokrenut, ili se uopšte ne desi... Ali, ipak, ostaje ona stalno snažna potreba u muškarcu da bude prisutan...svim čulima... Da iskusi i okusi...prstima i jezikom...da pripremi teren...do jedinstva...koje često jeste životinjsko...koje često jeste puko trenje...ali, i koje često jeste suštinsko, uzbuđujuće, prožimajuće, toliko blisko i intimno, kao da u tim trenucima do krajnosti živimo sreću i ništa više..

Bespotrebno bi bilo govoriti sada gdje su žene u svemu tome...tj. kako se njihovi jezici osjećaju, kako njihov mozak radi, kako one primaju ukuse... Muškarac umije ili ne umije da otvori ženu... Umije da joj pruži i navede je na zadovoljstvo, ili ne umije... Umije da je otvori za svoje zadovoljstvo, ili ne umije... Dakle, umije da je sluša ili ne umije.

Ako umije, pisaće se sve u njenom spomenaru ili iskustvu, ovako kako ja gore pišem u svom...a ako ne umije...hm... Ostaje samo čuđenje. I praznina.

Da. Volim da ližem pičku. Volim da ližem i ljubim ženu. Volim ženu.

Bez dlake na jeziku.

Objavio/la Bjekstvo u 12:51, 0 komentar(a), print, #

10.05.2011.

Rasanjavanje

Odsanjao sam te. Više se ni ne nadam. Drugačije je moje lice. Oči su mi samo ostale iste. Sjetne.

U prolazu pogledam u autobuska stajališta. Zagledam se u oznake autobusa, virim u putnike... Uznemirim se kada prolazim među knjigama. Plašim se da ti ne ugledam lice koje žudno upija prve stranice. Tvoje ruke na koricama. Osmijeh. Poluosmijeh. Bojim se rušenja...a žudim tvoju ljepotu...

Navikao sam da te prepoznajem u sebi, a sada te više ne pronalazim. Uzmičem pred novom ljubavlju, pravim se ohol, tuđ i pokvaren. Ludiram se, plašeći se da ću te zauvijek izgubiti. A izgubio sam te.

Nestala si da bih te ponovo sanjao. Dva puta. Jedan put si ti mene tražila, drugi put ja tebe. I ne nađosmo se... Samo smo ostavljali poruke... Ne čak ni mrvice... Izgubili smo se...

Sa Španskog trga u Rimu posmatram tuđe ljude, daleko sam... Htio bih da se okrenem i da te vidim, ali gdje god pogledam vidim samo sebe, osjetim se...pa čak nemam snage ni za rečenicu... Ne umijem više....

Želio bih da vrištim, ali to više nije ni snaga...to je otapanje... Bol je postao kao topla voda...uljuljkuje me, budi, uznemirava i kroti...

Želim da ti kažem da te volim...ali ne mogu... Želim najglasnije da kažem, da viknem, da potrčim...ali mi ne ide... Previše sam bio svikao na tebe...toliko da sam te povrjeđivao...izgubljen za istine o tebi...

Odsanjao sam te. U mom zagrljaju ostala je ogromna praznina... Izdubila se... Toliko sam samo širio ruke, nesposoban da čak i sebe zagrlim...da se sačuvam i ostavim za neko drugo vrijeme...

Govorim sa pticama. Odsanjao sam te. A još te sanjam.

Objavio/la Bjekstvo u 18:58, 0 komentar(a), print, #

04.02.2011.

Uzgred

Već mjesecima sam zaokupljen odnosima među ljudima. Posmatram lica, slušam riječi, razmjenjujem, ulazim u sukobe i iz njih izlazim. Shvatam – ljudi se ne razumiju. Ljudi su sebični. Ljudi su gluvi. Ljudi ne umiju.

Uviđam – ljudi se sve više otuđuju. Porodica se urušava. Porodica se ne voli. Porodice se ne posjećuju. I svi samo konstatujemo, a niko ništa ne preduzima. Mnogi će reći: pa eto, dobro je barem što konstatujemo. Ne! Nije dovoljno.

Već mjesecima sam zaokupljen ljubavlju. Šta je ljubav?! Kud, kako, gdje, sa kim se dešava?! Čime se brani i kako zaustavlja?! Koliko je duboka, šta zahtijeva, čime nas uznosi i kako unižava?! Ljubav je borba za ljubav. I ništa više. Svoju ljubav, ja uvijek unizim i uništim riječima. Napakostim joj rečenicama. Zatrpam je, zatamnim, ugušim i odbacim.

Prazan sam. Zbog nedostatka razumijevanja, zbog nedostatka ljubavi. A ližem se sa ljudima. Poližem, pljunem, poližem, pljunem. Gladan sam. Zbog nedostatka čovjeka, zbog nedostatka čovjeka u meni. Sam sam. A okružen ljudima.

Ljubav je borba za ljubav. Zapamtite. I nemojte prkositi.

Objavio/la Bjekstvo u 20:18, 0 komentar(a), print, #

17.09.2009.

Unutra i vani

Lijepo je kada ljubite, kada osvajate, kada ste željeni... Lijepo je kada ste opušteni, kada vodite ljubav, ili bolje reći kada imate seks bez ikakvih obaveza... Kada ljubite danas jednu djevojku, a već kroz par dana drugu...i tako u krug...
Lijepo je...

Ali, kad već postoji to ALI, ništa nije tužnije, od trenutka kada vam neko iz tog kruga stavi glavu na rame i kada bi trebalo da uzvratite tu nježnost...da ga mazite ili da mu štogod lijepo pričate...a iznutra vas izjeda praznina... Tupa, najtuplja, tamna i najteža... I svaki dodir je vaš vještački odgovor i svaka riječ je pustinja...vješto iskonstruisana stvarnost...kako bi taj trenutak spajanja dobio kakvo takvo opravdanje...

I sve je u jednom zagrljaju... Samo jednom... Koji poznajete, kojem se nadate, koji ste izgubili... I sve je u tom malenom toplom kutku dva ramena... Sva sreća i mir koji ste znali... Sva ljubav i izazov... A ipak, imate samo to trenje i zapitanost nad spajanjem među ljudima...

I još uvijek prepoznajem taj miris...dok lutam...riješen da idem za uživanjima...i da ne praštam sebi izgubljene dane...

Miris jednog zagrljaja...u kojem sam bio istinski srećan, kao nikad prije..i koji sam naredni dan uništio, samo zbog prevelike žeđi za ponavljanjem tog trenutka...koja je, umjesto nježnosti, izrodila zlobu i netrpeljivost...

Nego...živjeli mi...

Objavio/la Bjekstvo u 00:45, 2 komentar(a), print, #

01.08.2009.

Odnekuda

Nakon nešto više od 15 dana druženja sa crnogorskim planinama, sjedim za ovim prokletim izumom 20 vijeka, u jednoj varošici, premoren, uljudan, ćutljiv i smiren... Moj ponosni konj (bicikl), moj spasilac, prijatelj, brat...nešto najljepše i najkorisnije što sam upotrebljavao u životu u zadnjih 15 godina...dokono čeka oslonjen o drveni internet centar... U meni je samo tišina...

Ustao sam jutors u pola šest, iza mene je, do ovog trenutka, pređenih 96 kilometara, uspona i spustova, po nekim od najljepših predjela Durmitora... Osjećam onaj slatki umor, lice mi je preplanulo od svježeg vazduha i sunca koje mi je bilo non-stop naklonjeno punih 15 dana...

Vraćam se sebi... Izbijam prazninu iz sebe...

Lakoća, jednostavnost... Postajem priroda... Hranim se mlijekom, sirom i jagnjetinom, a u među-obrocima, bonžitom (oni koji se bave biciklizmom znaće zašto), koja je uvijek ušuškana u bisagama mog silnog dorata.. Pijem isključivo izvorsku vodu.. A nijedno veče mi se nije desilo da zaspem posle 22 h... Prosto, san obara, opija, krijepi...

Gdjekad ja imam trenutke u kojima, zagledan sa kakve uzvišice, ćutim unutar sebe i prebiram po stvarima koje me muče...postajem čeznutljiv, turoban, gotovo tužan... Ali, dovoljan je samo jedan, ali samo jedan, osjećaj hladnog povjetarca na licu i pogled koji isprati to prenuće sebe, da se uzdignem...i opet postanem jedno...sa najjedinstvenijim čudom.. Prirodom... Netaknutom... U apsolutnoj tišini...koju rijetko možete doživjeti... Kad sve samo nečujno diše... A vi jedino osjećate...

I u ovom trenutku, upućujem jedan bolećiv i milostiv pogled prema svima onima koji žive u meni, koji me vole ili koji me bole...a koji su se sklonili u neke moje unutrašnje predjele, vjerovatno i meni nepoznate... Tamo ćute, miruju i gdjekad se još jave...pa čak su me i u snovima ostavili....

Hvala im...

Napuštam ovu tastaturu, stavljam na prste svoje biciklističke rukavice...i vraćam se se konju i sebi... Ili sebi konju... Svejedno je...

Opuštam zube...

Živim...

Sam.

Objavio/la Bjekstvo u 14:49, 4 komentar(a), print, #

10.07.2009.

Lakoća...

Nešto jednostavno. Lako. Dopadljivo. Volim te. Voliš me. Lijepo. Sunce. Zagrljaj. Osmijeh. Disanje. Miris.

Razumijevanje. Ljubav zbog tebe. Ljubav zbog mene. Igra.

Toliko mi fali jednostavnost... Ne umijem više da slušam. Da tumačim. Čitam predugačke izlive tuđih stvarnosti... Da raspravljam i raspredam. Ne želim to da radim, makar još koji dan, nedjelju, mjesec... Još ovo malo...dok ne počinim mučko samoubistvo, opet se utapajući...ulazeći pod točak...

Prestajem da se trudim. Želim da se pomirim sa samim sobom i da konačno nagovorim sebe da nijesam za sve kriv. Da se zagrlim. I odem.

Prihvatam dobrotu. Strpljenje. One oči koje me žele... Želim da prestane to Naopako!

I onda ću tek, čini mi se, uhvatiti ono malo vazduha, koji toliko želim, trveći se sa sobom, ovamo ispod ove moje vode...

Objavio/la Bjekstvo u 14:26, 4 komentar(a), print, #

05.07.2009.

Svašta čovjek sazna..

Čitam jutros jedan ozbiljan medicinski časopis i saznajem da sam depresivan?! U podugačkom članku o depresiji, uzrocima i prevenciji, analizirajući i uopoređujući navedene simptome shvatih da 90 odsto opisanih i ja na svojoj koži osjećam već neko vrijeme?!

Vidim ja da nešto ne štima već nedjeljama, pa sve to pripisujem umoru, rastrzanosti na nekoliko strana i raznim drugim ličnim i porodičnim nevoljama...pozivam se na promjene vremena, kojih je ovog proljeća bilo na pretek... I tako ja iz dana u dan se uljuljkujem svim tim dijagnozama, mučim se u svojoj koži, kad čova u časopisu veli: Druže moj ti si u teškom depresivnom stanju, treba ti optimizam i povraćaj volje za svakodnevnim životom, a kako je to uglavnom nemoguće kod osoba u takvom stanju, treba ti psihijatar i na kraju tabletice?!

Hm...

Bacih časopis, istuširah se, skuvah kafu i uzdahnuh... Odškrinuh roletne, pogledah u zelenilo pred kućom, malo se porazmislih i rekoh: Teška života, jebem ga...

Brale moj...

Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem...