Rasanjavanje
Odsanjao sam te. Više se ni ne nadam. Drugačije je moje lice. Oči su mi samo ostale iste. Sjetne.
U prolazu pogledam u autobuska stajališta. Zagledam se u oznake autobusa, virim u putnike... Uznemirim se kada prolazim među knjigama. Plašim se da ti ne ugledam lice koje žudno upija prve stranice. Tvoje ruke na koricama. Osmijeh. Poluosmijeh. Bojim se rušenja...a žudim tvoju ljepotu...
Navikao sam da te prepoznajem u sebi, a sada te više ne pronalazim. Uzmičem pred novom ljubavlju, pravim se ohol, tuđ i pokvaren. Ludiram se, plašeći se da ću te zauvijek izgubiti. A izgubio sam te.
Nestala si da bih te ponovo sanjao. Dva puta. Jedan put si ti mene tražila, drugi put ja tebe. I ne nađosmo se... Samo smo ostavljali poruke... Ne čak ni mrvice... Izgubili smo se...
Sa Španskog trga u Rimu posmatram tuđe ljude, daleko sam... Htio bih da se okrenem i da te vidim, ali gdje god pogledam vidim samo sebe, osjetim se...pa čak nemam snage ni za rečenicu... Ne umijem više....
Želio bih da vrištim, ali to više nije ni snaga...to je otapanje... Bol je postao kao topla voda...uljuljkuje me, budi, uznemirava i kroti...
Želim da ti kažem da te volim...ali ne mogu... Želim najglasnije da kažem, da viknem, da potrčim...ali mi ne ide... Previše sam bio svikao na tebe...toliko da sam te povrjeđivao...izgubljen za istine o tebi...
Odsanjao sam te. U mom zagrljaju ostala je ogromna praznina... Izdubila se... Toliko sam samo širio ruke, nesposoban da čak i sebe zagrlim...da se sačuvam i ostavim za neko drugo vrijeme...
Govorim sa pticama. Odsanjao sam te. A još te sanjam.
